Others about me
Jeste li se ikad zapitali zašto cvjetovi procvjetaju noću, pa nas u zoru dočekaju u ljepoti? Jeste li
se ikad zapitali zašto većina ljudi ne smije čuti ni glas Božji, ni vidjeti anđele, a da ne umru? Nije to zbog
straha, nego zbog tajne koja se ne može pred svakim razodjenuti. Osobito ne tajna ljepote pred kojom
nam zastaje dah, ljepote bez koje bi svijet bio žalobno mjesto bez boja.
No, Lidija poznaje vrtne vile, one koje noću šapuću cvijeću, koje cvijeće kao žednu dječicu napajaju rosom i ljubavlju. Ona lica ljupkih vila vraća u barok gdje bez svjetlosti ničeg ne bi bilo, ona zna opipati
svjetlost i raspjevati je u tisuću boja i nijansi. I zna čaroliju kojom kistovi svijet pripovijedaju kroz čistu ljepotu.
Ivana Šojat
CVJETNE VILE DONOSITELJICE VIDLJIVOG ZRAKA
Gotovo sve sociološke studije i njihovi zagovornici izravno sugeriraju da treba aktivno živjeti sadašnjost,
jer će onda i trenuci pa i dani koji slijede imati našu spontanu podršku. Navodno, tako će nam biti lakše da
produžimo i produbimo pripadnost svijetu i vremenu oko nas. Jezikom ekonomista bi se moglo ustvrditi
da budućnost treba biti tek poslovna podružnica sadašnjosti.
Ali, spadaju li brojna (ne)logična nametnuta pravila igre u sferu naših temeljnih egzistencijalnih očekivanja
i nadanja?
A što ako tebe, mene, nas… sadašnjost ne prihvaća, pa čak izravno ignorira i prijeti nam se…
Uistinu, često: kruta, proračunata i pogubna realnost prisiljava čovjeka, a posebice onog s moralističkim
principima – da odstupi, skloni se i brani bijegom.
Umjetnost i kreativnost su oduvijek bile i ostale sfere najpouzdanijih utočišta.
Srećom takvih svjedočanstva ima podosta.
Lidija PAVLIĆ, jedan je od takvih svijetlih primjera, točnije njeno svjetlosno slikarstvo, da se vidljivim refleksijama duše može nadvladati opskurno vrijeme materijalističkih igara, nerijetko perfidno režiranih
namještaljki, uvijeno rečeno – kodeksa ponašanja tog vrlog svijeta.
Velika prednost likovnih umjetnika je da im slike govore više nego riječi…
Zapravo, sve te neke riječi – umjetnici ustupaju nama, promatračima da nam pomognu isprovocirati maštu
i pojasniti dojmove…
Kad su u pitanju slike, ove izuzetno darovite umjetnice, asocijacije se naprosto utrkuju koja će prije izreći
sebe, pa i odlučno braniti svoj stav…
Prva pomisao je da u ovom Lidijinom umjetničkom opusu dominira nostalgija, koja poprima sve atribucije
vrlo dobro ugođene scenografije.
Vremena iza, dakle, ona vremena od prije, oslikana su najsuptilnijim potezima ali i podcrtana simbolima,
što čine i osnažene razloge za nepokolebljivo vjerovanje u neprolaznost ljepote
U svojim prijašnjim opservacijama Lidija se upuštala u seriozniju studiju zagovarajući razloge opstojnosti
stabala, šume, flore, zelenog oceana… S rastom njenih slikarskih ambicija, osnažena su i traganja za iskorakom (i iz sebe), kao i sve naglašenije žeđanje za svjetlom, koje je nudilo mogućnost predaha, izbavljenje
iz zatamnjenih predjela neizvjesnosti, tračak nade u odgonetavanju tajnovitosti bujnog i dominantnog
zelenila… kao i života u cjelini.
Vjera u ljepotu i suvislije svjetove živi na svakoj od Lidijinih ekspresivno intoniranih idila.
I onda.
I sada.
Svojedobno su to bili tek mjehurići zraka, kao slučajno zatečeni u prolazu, a sad su oni odrasli i postali
sve vidljiviji i mnogo veći… Doslovno asociraju na lebdeće ukrasne kugle s božićnih i novogodišnjih jelki…
Nekada su bili diskretni, a sad neizbježni i prepoznatljivi svakom pa i onom odsutnom oku.
Neosporno, vidljiv je to zrak.
Razumljiv, poticajan, hrabar i dostojanstven.
Prozračnost otkriva i sudbinske veze, poznanstva, prijateljstva posvjedočena rukopisima, posvetama, biranim riječima… satkanim od naleta sunca ali intimna ispovijedanja intonirana kapima kiše…
Provjerene čuvarice takvih diskretnih sjećanja u formama: pisama, razglednica, zapisa na rubnim djelićima
vremena školskih, studentskih i životnih predavanja i spoznaja – Cvjetne su vile. I kad ih nema u cvijeću
zadivljujuće i nepatvorene ljepote, te vile uzduž su Lidijinih slika.
U svakom potezu kista… osjeća se njihova pozitivna duhovna prisutnost i iznimna energetska živost. Kao
da žele reći – nebitno je – što ne vidite nas – važnije je da vidite zrak i osjetite… život?!
Neugasiva su inspiracija.
Stoga, sugestivni doticaji neosporne i uzvišene ljepote naglašeni su prikladnim bojama u svečanom ruhu.
Tako svaka od boja hrli u svoju najprepoznatljiviju osobnost.
Temperiran ugođaj motiva slike, više ne taji, a niti skriva mjehuriće zraka – pragmatične simbole disanja. U
svim rasponima dana na potezu: zora, vedro nebo, tama, jutro… dominira svjetlost.
Zaključak.. i kroz najzagasitije tonove noći sluti se i providi svitanje.
Izuzetno snažno i odlučno vjerovanje u ljepotu pronose slike ove iskrene duše …
Lidiji na ponos.
Zvonko Penović
S LJUBAVLJU…
„Budi objektivan.“ To je prva uputa koju kritičar dobiva kad piše osvrt ili kritiku na neko djelo.
S punih sedamnaest godina prvi se put stavljam u te cipele i riječi ne lete po papiru. Ne mogu biti
objektivna. Jer svaki doživljaj na slike, moje tete, Lidije Pavlić , potpuno je subjektivan. Vila na slici svakoga
gleda na drugačiji način, netko u pozadini vidi nebo ,a netko tamu bez kraja. No ja nisam tu da vam kažem
kako vile gledaju Vas, nego kako gledaju mene.
Gledaju me kao da stoljećima stoje na istom mjestu. Kao da su naslikane na istrošenom drvenom
ormaru, koji stoji u napuštenoj kući. Kao da tamo stoje stoljećima i čekaju da ih netko vrati u život.
Tako i doživljavam slike svoje tete koja, otkako sam bila mala, za svoje slike koristi motive koje obično oko
ne bi primijetilo. Bilo to iz bakinog starog albuma koji zaboravljen stoji na polici, sa stare fotografije koja se
prodaje na Sajmu antikviteta ili iz vrta trošne kuće na Europskoj aveniji.
U crtama lica vila prepoznajem tetu, sestru ili čak sebe, prepoznajem cvijeće iz prabakinog
vrta. I upravo zato te su slike posebne, u načelu su figurativne, ali i apstraktne u svakom nanosu boje.
Melankolične su i statične, ali pričaju priču. Svaka vila kao da je iskočila iz nekog godišnjeg doba, a pejzaži
na slikama ostali su tužni i prazni. Svako lice izgleda kao da je proživjelo tisuću godina i sada čeka da mu
novi dom udahne život
Jer svako sjećanje na sliku koju je teta naslikala bilo je takvo. Jorgovani stoje na bijelom zidu dok
vani pada snijeg. I tako osvijetljeni izgledaju kao smrznuti i opet je proljeće. Balončići na slici i vilinsko lice
vuku mi pogled u taj dio prostorije i ma koliko mala ona bila, moj pogled pada samo na nju.
I tako, svaka slika koju je naslikala prošla je pokraj mene. Mijenjale su se kroz godine, ali uvijek kao
da je u njoj bio dio moje tete. Sretan, melankoličan, tužan, pospan ili emotivan. Iako bi slikala po nekoliko
tjedana, uvijek bi nakon završnog nanosa boje bila sretna. I emocija bi ostala trajna u svakom božuru,
pahuljici, slovu i krilima. Tako se i ja osjećam kada gledam u te slike; ne znam zašto su nastale, ali svaka
naslikana emocija prelazi na mene ,a nakon promatranja ostaje sreća ili osjećaj kao da ste vidjeli sve slike
na svijetu.
Iako je svako viđenje nacrtane vile ili cvijeta drugačije, mislim da su emocije koje one prenose iste.
I upravo je zato važno da ih se vidi sve zajedno u isto vrijeme. Važno je vidjeti što svaka od njih ima za reći
upravo Vama , oči u oči. Na jednoj možda vidite sebe u djetinjstvu, bakin vrt i balončiće koje ste puhali, a
možda samo vidite koliko slikanje znači mojoj teti. Opet, Vi ste na dobitku.
Bruna Ljubičić
SUSRETI
Čin prvi
Trava rosom zasuzila radosna zbog jutra, tanahne zrake Sunčeve vlagu nad livadom oskrnavljuju. Meko je
jutro, zrak protkan blagošću dana koji izvire…Tanke nožice travu dodiruju , klize stazom snenih tratinčica…
Hitaju ljepoti u naručje. Tišinu zibaju otkucaji srca ustreptale djevojčice .Ona sluša jutro. Misli su joj slobodne, jer tu je , u kolijevci svojoj. Uklizne u travu potrbuške točkasta haljina sa svilenim volanima…
Zadubi se djevojčica svim osjetilima .Zaori njezina duša, upija sve i zapisuje u sebe…I raste…Hita visinama…
Nasmiješena srca , osjeća kako buja. Kuštra se njezina kosa, otvaraju pore.
Diše …i poželi vječnost
Čin drugi
Probudila se… Prenuta je tragovima noćne more , osjeća ruku koja ju ustaje i vodi. Upijene ljepote, dotaknute visine, umnožavane godinama u njoj, suprotstavljaju je stvarnosti. Njezin svijet nije ova bezlična i
obeshrabrujuća stvarnost… Ali…
Njezin krajolik , spomenar, zapisi rani žele ju napustiti …Probiti se , izniknuti , objelodaniti… traže izlaz …pukotine su sve veće .Nastaju klanci kroz koje sukljaju sjećanja…Riječi , zapisi na slikama , okružuju djevojčice…
Poput bistre i čiste ponornice vape za stvarnošću koju žele odobrovoljiti, oplemeniti , zauzdati…Učiniti ju
lijepom baš poput one iz koje pristižu. Jer vjeruju u bajke.
Trebaju te ljepote stvarnosti koja je poput derišta samodovoljna , razuzdana , bahata…
I ona djevojčica , sada slikarica , željna da ciganskim čergama upozna svijet, željna je da ispuni sve želje
svojoj dječjoj duši. Ona sjeda pred platno koje zove. Bjelina traži dodir, boje, tragove i nanose.
Smještena i uspravna pred drvenim stalkom ona čeka. Dirigent iz visina daje znak. Spremna je svoje
darove podijeliti, pokazati zašto je dovedena tu. U grčevima , drhtajima vuče poteze, zanesena je , zadubljena i zaljubljena .Sunovratila je svoje snove na platno, rađa anđelice otajnog pogleda. Donosi na svijet djevojčice ,dobrovoljne zatočnice djetinjstva. Djevojčice ogrnute plaštom ruža i božura, okrunjene jorgovanom .Cvijeće je poput svjetionika njezinim djevojčicama tek propupalim.
Pušta ih u svijet, u ovu stvarnost .I onda? Djevojčice se mijenjaju .Čuđenje .Nevjerica. Strah. Uslijed
stvarnosti postaju skrušene , zaleđene , tihe …Povlače se , zastaju… Jer vide ove prostore prazne, sivilom
dotučene i dotrajale, i hladne. Ljepote nema , izgubljena je u dimu izgaranja , ubrzanosti, utrkivanja, dokazivanja …
Ali djevojčice se ne mogu vratiti u slikaričine ponore. Sad su tu i…gledaju, čekaju .Naglo su odrasle njihove
spoznaje. Krhka su im tijela, gracilni pokreti…Meko plutaju ovim prostorom. Ne sklapaju oči. Žele vjerovati
da će stvarnost promijeniti. Da će stvarnost pred tim susretom pokleknuti. Slikarica? Nema povratka. Ne
može ih zaštititi. Izvela ih je u stvarnost. Tu su kao izazov, kao iskušenje.
Neki ne mogu gledati u oči tih djevojčica. Zaziru od toga. Jer taj pogled traži prevrtanje vlastitih tama i
pustopoljina. Traži ponovno prizivanje snova često zabitih i zbijenih duboko, duboko…
Djevojčice su zastale i čekaju… da zavirimo u svoj vilinski svijet. Kada se tomu ponovno vratimo ,sve će biti
drukčije
Čin treći
Držim sliku u rukama. Osjetim strujanje njezinog djelovanja , svjetlost i svetost , suze…
Vidim slike djevojčica koje plešu oko mene, lebde poput anđela.
Poželim biti one. U njihovom onostranstvu. Skupa s njima na pozornici bez šaptača. Naslućujem i svoju
priču. Tvoju priču, Lidija. Priču ili bajku? Znam da više voliš bajke. Moram biti gluha za glasove stvarnosti u
svojoj glavi da bih čula glas djevojčice koja je i u meni. Svatko ju ima, kod nekih je tek sjemenka.
Tvoje slike cjelov su slobodi, zagrljaj Božji. One su poput vitraja u crkvi i pričaju svima .I onima koji imaju, i
onima koji nemaju , i onima koji znaju , i onima koji ne znaju ili ne žele znati…Dotiču onaj naš univerzalni sloj.
Traže da budemo, da se ne guramo, da se ne namećemo. Traže da lebdimo u svom balonu, na svojoj latici,
u svom svijetu. Pametan je onaj koji uči od cvijeta, od onoga koji ne nameće, ali je tu i miriši.
Svaku sliku kao laticu treba dotaknuti, svaka je posebna , baršunasta…Tvoje djevojčice gledaju i išću
druženje s našim unutarnjim djetetom, traže da zajedno ispletemo vjenčiće od tratinčica .Zalaze u nas , u
naše dubine. Oblikuju naše molitve bez riječi.
Sunovraćuju nas prema sebi.
Traže da se susretnemo. Traže da budemo.
Svojim slikama šalješ pozivnicu svima. Mjesto susreta -dom vila, šuma. Vrijeme susreta -vječnost. Treba
ponijeti samo sebe. Ishod? Mi. Ponovno mi, oni mi koji i kakvi smo bili.
Zato nam daješ slike, puštaš ih sve lakše. Vjerujem da tada to razdvajanje manje boli, drhtanje kreativnog
čina posustaj
Epilog
Ona izlazi, traži svoju rijeku, livadu. Izuva srebrne sandale. Opet je bosa . Uranja stopala, sada već
dugovječna, šalje poruku zemlji:“ Opet sam tu.“ Ubere maslačak i otpuhne . Raznese ga i podijeli svijetu.
Jablani oko nje šuštavo to pozdraviše i nakloniše se…
Tišinu ziba srce uvijek ustreptale djevojčice…vilinske posebnosti.
Darija Atlagić
NA DJEVIČANSKIM IZVORIMA
Slikar vrši svoje poslanje: uprisutnjuje Božji dar i označuje put kojim se hodi k Njemu.
Treba mu samo povjerovati.
Lidija Pavlić govori bojom onima koji boju vide. Pokazuje im put svjetlosti, mira i sklada, put koji nije više
samo čežnja, jer je vidljiv u potezu, u kompoziciji, u motivu.
I ovom nas izložbom slika Lidija odvodi k Njemu, postavljana s Njim lice u lice, odvodi nas u vječnu čistoću
- na Djevičanske izvore.
Iz Lidijinih slika zrači i obasjava Svjetlost, unatoč. I one nas pozivaju da im vjerujemo kao Abrahamu koji povjerava “u nadi protiv svake nade” (Rim 4,18), kao Djevici koja je povjerovala Riječima.
Osjećaj vjere pred Lidijinim slikama je toliko snažan da pred njim odlažemo svako breme, svaki grijeh koji nas sputava te se laki predajemo izvornom skladu.
Upitasmo: - Gdje je to vrelo? Gdje postoje takvi krajolici?
- Ne znam. Samo znam da sam ondje bila.
Dobismo odgovor i uhvatismo njezin pogled koji je odlutao. Možda prema čarobnim lopočima da s njima zaroni u dubinu čiste vode, i utopi se. Možda prema visokim jablanovima koji sanjaju visoko, visoko, da s njima nestane. Ili prema vrutku nad kojim lebdi lik Prečiste: - Čudno nisam Djevicu slikala, a tu je, u dubini mojih slika.
Na djevičanskim izvorima. Gdje je voda bistra i mirisna i čista, Gdje je vječni sklad. Tom putem Lidija hodi i nas poziva. Treba joj samo povjerovati.
dr.sc. Ana Pintarić
Cvijet je u nekim prošlim vremenima bolje iskazivao osjećaje nego danas svepristuna riječ. Izvlačio je
uzdahe, svojom bojom obznanjivao ljubomoru, a mirisom šaputao najnježnije stihove.
Taj zaboravljeni svijet komuniciranja mirisima iščeznuo je zajedno s liciratskim srcima, škatuljama slatkiša
od prženog šećera i štaniclama medenjaka. Nestao je s porculanskim lutkama, krpenim loptama i
narančama pod okićenim borom.
Prepoznati ljubavi, naklonost, prijateljstvo, iščitati strah, nemir, nelagodu u buci bez riječi mogu samo
rijetki iz ljudske vrste. Tek će osobito darovani to i zabilježiti.
Lidijine slike bilježe mirise i okuse koje prepoznajemo kao sjećanje na djetinjstvo. One su tu da nas suoče
s djetetom u nama.
Dubravka Ledenčan-Kuštro, prof.
Draga Lidijo, upućujem Ti na razdaljinu prije dnsnim glasom i svoje čestitke za Tvoju izložbu slika obuhvaćenu naslovom “Četiri godišnja doba”, da budem – ma i ovako – u Tvojoj blizini. “Četiri” od prethistorijskog doba simbolizira sve čvrsto, opipljivo i pristupačno osjetilima, a u povezanosti s Jahvinim križem transcedencije znači potpunosti, sveobuhvatnost i cjelokupnost. “Četiri boje” odgovaraju četirima stranama svojeta i bojama dana: bijelo je istok i zora; crveno je jug i podne; sivozeleno je zapad i suton; crno je sjeveri noć, kao i na opremi konja četiriju jahača u Otkrivenju. “Vrijeme” mjeri četiri jedinice: dan, noć, mjesec i godinu; biljke imaju korijen, stabljiku, cvijet i plod; nebeska su bića: Nebo, Sunce, Mjesec i Zvijezde: Četiri su elementa opstojnosti svijeta: zrak, voda, vatra i zemlja. “Četiri” su godišnja doba posvećena nebesnicima: proljeće, Hermesu, glasniku bogova i Flori, obnoviteljici rasta i cvata; ljeto Apolonu, bogu sinca, jesen Dionizu, bogu berbe i Demetri, božici radosti, a zimaHefestu, boru vatre, slavnome kovaču. I četiri su godišnja doba, Lidijo, po prirodi i u prirodi Tvoja
Donosiš joj sliku zahvalnicu, da rasprostreš vrijeme preko granica dana.
Vraćaš Proljeće s dalekih putovanja; kad opijena ptica pjeva, svud proljeće već diše; u zori miris
daje zelenilu; udišemo svježinu koju nam ostavlja u boji neba. Tvoja legenda, Lidijo, uvijek zeleni. Ljubav
priča i priču o Tebi, pritajenoj kao voda između visokih trava, voda kao prijateljica, kao sestra, kao izvor na
kraju livade i cvijet, koji se smiješi njemu.
U opruženom Ljetu, u danima jednako zvjezdanim, oblačiš u zlato najprostranije snove: zažareni
im je oblak-glasnik, kad tišina ljubavi na zlatnom polju izgara, kad ljetna žega čelo i koljeno obara, a podnevno sunce visoko visi kao zvono nad akvatorijem i širom zemlju pretvara u ozareni prostirač, tada neka Ti, Lidijo!, mlaka ljetna kiša obraz natapa.
A jesen kad poljem ide u doba rose-rasipnice i šumom riču jeleni, a u ritmu čaplje čuče i ždralova
rojevi, kada sutonsko sunce u rasječeno drvo drvosječa stavlja svoju krv, tada kada je kukuruz obran, orasi
se osušili i vrijeme se rasulo kao sjeme, a lastavice i rode kuću ostavile, kada se na rosi hladi mjesečev sjaj,
Lidijo!, i kad budeš jesen, pjev i plod, u tami duba novi god, vrati cvijetu miris pošto istrune!
U Zimi, kada vode zabijele, zašute i u samokretu stanu od uzdaha jeseni, kad nebo nad gradom
zacrni od gavranskog jata što zgusnuto leti, da zaspalu dušu oplemene, kada se sanjaju svadbene haljine,
a na snijegu čuje kako klizi noć, budi vrijeme kad se ljubi! Ljepota svakog dana neka u prozračnom naletu
svjetla bude Tvoja, da bijelo opet zazeleni, a ruža na platnu nježnošću prosine. Razmakni vrbine grane,
Lidijo!, i pogledaj u onkraj međa: kako je svijet tvoj lijepo, moja draga prijateljice i sestro. I ja to znam.
prof.dr.sc. Stanislav Marijanović
Stanište joj je uvijek duh tragača. U ovom slučaju – to je Lidijin duh. Osjetila je zov, svakako isprva
gotovo neodrediv. Što je to što je privlači, što je očarava, što je zanosi? I zašto? Kako omogućiti nemiru da
progovori? Riječju? Ne. Samoćom i šutnjom? One su u svakom nemiru, isprva, te se čini da je tajna bliža
kada je čovjek osamljen – ali tajna pri tom ostaje nijema. Kako posegnuti za njom, kako joj pomoći da se
sama otvori?
Lidija je za njim, posegnula svijetlom. I tajna se počela otvarati.
No kako uhvatiti svjetlost?
Kistom, I bojom. Boja je neprekidno presvlačenje, preobražavanje svjetla.
Tako je kist otvorio drugu ključaonicu tajne.
A šuma? Što je šuma? Ili: što krije šuma? Što otkriva slutnji? Šuma je samoća i naslućivanje, tajanstvenost i intima, ekstaza, unutarnji život, fascinacija svjetla, obećanje i ljubav (voljeti šumu – ne znači li
to u podsvijesti i željeti voljeti u šumi?) šuma je i izvornost, elementarnost i prapočetak, ona je primarna i
nedodirljiva, ona je zagonetka, ona je bezdana i beskrajna, ona je vječnost i pretvorena u drveće…
prof. dr. sc. Bogdan Mesinger
… Lidija Pavlić novim je slikama dala dublju realističku notu, premda je taj realizam vidljiv i u njezinim ranijim radovima. Jake, jedre boje, živahne i raskošne, skladno se utaču jedna u drugu, prelijevaju se i
sljubljuju jedna s drugim, potencirajući tako maštovitost slikaričina viđenja i doživljaja zadanoga predloška.
Ako je pak na pojedinoj slici neka boja posebno istaknuta, tu dominantnu naglašenost namijenila joj je
umjetnica da bi potencirala snagu likovnog izričaja i pojačala dojmljivost umjetničkog izraza.
Odabirom i čudesnom razigranošću boja, prskavošću svjetla i diskretnom prigušenošću sjene,
Lidija je svojim slikama, poglavitno pejzažima, udahnula posebnu ljepotu i dala dodatnu dimenziju
viđenoga, doživljenoga i proživljenoga; te slike mogu kod gledatelja izazvati i sinestetičko buđenja čula,
pa im tako treba i pristupiti – ne samo okom, već svim svojim osjetilima.
Ali u prvom redu – srcem.
Anto Gardaš
…Snagom talenta te prodornošću psihičke strukture Lidija Pavlić uspijeva likovno problematizirati
doživljaj: rasvjetljujući paletu, gradeći sliku, raspoređujući plohe… Iako ostvaruje poseban ugođaj utapajući
oblike u difuznu atmosferu direktno obojenog svjetla. Iako njena paleta nikada nije opterećena velikim
brojem tuba, zahvaljujućim istinskom osjećaju za boju i njezina dinamička svojstva, kao i tonske vrijednosti, autorica uvijek izravnim nanošenjem ulja na platno ili pastela na papir radi bez prethodnih skica i priprema, prekida rad intuitivno tek onda kad misli da je slika gotova. Tako je slikarica ostvarila upravo za
ovu izložbu nekoliko djela izvanredne tonske i kolorističke ujednačenosti koja su nastala u protekle dvije
godine…
Ivica Belamarić, povjesničar umjetnosti
Trenutak svjetla život nije težak nego korak pokušaj val ponovljen bijesan obnovljen uporan do ruba sebe do smiraja pučine do jasnoće u trenutku svjetla svijet postaje velik koliko ga duša živi osjeća
da život nam je dan zbog drugih da u njemu vide istinu kako nis bili a niti ostali sami utjehu kako nema tuđe boli jer njihova pa i tvoja svačija jest nadu jer suza je znak da je dosegnuta milost u Božjem pogledu radost
što plamti i ne gasi se ni onda kad tvoje srce nečije tuđe bude ljubav što zove i uči da vjerujući u Boga
trajno vjerujemo u sebe
Zvonko Penović
… Lidiji Pavlić
Snijegom korača košuta baršunasta sjena plavetnila dar na svili vremena po zakonu tišine srebrnih voda
strasti plamtećih šuma lakim hodom uzduž svjetlosti zvijezda prozračna kao čipka na šum lišća
rubova duginih boja
Kovacs Jozef Hontalan
